HR

Jer, Bog je toliko ljubio svijet da je dao svoga Sina jedinca da ne umre nitko tko u njega vjeruje, nego da ima vječni život.  Ivan 3,16 

Kako dospjeti u nebo?

Kako dospjeti u nebo?

 Mnogi ljudi potiskuju pitanje o vječnosti. To je vi­­dljivo i kod onih koji razmišljaju o kraju svog života. Američka glumica Drew Barrymore je kao dijete odigrala glavnu ulogu u filmu «E.T.-vanzemaljac». U svojoj 28-oj godini (rođena je 1975. g.) izjavila je: «Ako mi se dogodi da umrem prije svoje mačke, molim vas dajte joj da pojede moj pepeo. Onda ću barem živjeti dalje u svojoj mački.» Kakav kratkovidan i nepojmljiv odnos prema smrti, zar ne?

U Isusovo vrijeme su mnogi ljudi dolazili k njemu. Njihovi zahtjevi su skoro uvijek bili vezani uz njihove svakodnevne potrebe:

Malo je onih koji su kod Isusa došli saznati kako se dospjeva u nebo. Jedan bogati mladić mu se obratio pitanjem: «Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?» (Lk 18:18). Isus mu je rekao da proda sve za što je njegovo srce vezano, da pođe za Njim i da ga slijedi. Ali mladić je bio suviše bogat, nije poslušao savjet te se time odrekao neba i vječnog života. Bilo je i ljudi koji uopće nisu tražili nebo ali su ga, nakon susreta sa Isusom, odmah prihvatili. Zakej je želio vidjeti Isusa jedino iz radoznalosti, ali je našao više no što je očekivao. Isus je posjetio njegov dom i ovaj je čovjek pronašao nebo. «Reče mu na to Isus: Danas je došlo spasenje ovoj kući.» (Lk 19:9).

Kako pronaći nebo?

Od dosad navedenoga možemo zaključiti:

Naše čežnje za ulazak u nebo su potpuno pogrešne ukoliko ne proizilaze iz Božjih načela. Jedna pjevačica, pjevajući o klaunu koji je poslije dugogodišnjeg rada napustio cirkus, kaže: «On će vjerojatno otići u nebo jer je ljude stvarao sretnima.» Jedna imućna žena, financirala je izgradnju kuće za 20 žena u kojoj su one mogle besplatno stanovati samo pod jednim uvjetom: da se svakog dana jedan sat mole za spas njene duše.

Ali što nas zaista dovodi u nebo?

Da bi nam na to pitanje odgovorio, Isus nam je ispričao jednu usporedbu. Jedan čovjek (koji simbolizira Boga) je spremio veliku svečanost (koja simbolizira nebo), ali je pozvao jedino odabrane goste. Poziv su odbili uz razočaravajuće isprike; prvi je kupio njivu, drugi je kupio volove , treći se oženio. Isus završava usporedbu presudom domaćina: «A kažem vam: ni jedan od onih pozvanih neće okusiti moje večere» (Lk 14:24)

Stoga postaje jasno da čovjek može dobiti ili izgubiti nebo. Osnovno je pitanje hoćemo li primiti ili odbaciti pozivnicu. Možemo li još lakše ući u nebo? Ne! Ako jednog dana bude puno ljudi odbačeno od kraljevstva nebeskog, to neće biti zbog toga što nisu znali put, nego zato što su odbili pozivnicu.

Ono troje ljudi iz usporedbe nam ne služe kao primjer, jer nitko od njih nije prihvatio pozivnicu i otišao na svečanost. Da li je zato svečanost propala? Naprotiv! Poslije otkaza domaćin je poslao pozivnice posvuda. Sada važi najjednostavniji poziv: «Dođite». Svatko, tko prihvati pozivnicu, dobiva sigurno mjesto na večeri. Što se događa? Da, ljudi dolaze, puno njih. Poslije nekog vremena domaćin pravi račun: ima još slobodnih mjesta! I kaže slugama: «Izađite opet! Pozovite još ljudi!»

Na ovom mjestu bih usporedbu želio usmjeriti na nas, jer ona zapravo oslikava naš život danas. Ima još slobodnih mjesta u nebu i Bog ti danas kaže: «Dođi, zauzmi svoje mjesto u nebu! Budi mudar i sačuvaj sebi mjesto za vječnost. Učini to danas!»

Nebo je iznimno lijepo i zato ga Gospodin Isus uspoređuje sa velikom svečanosti. U prvoj poslanici Korinćanima 2:9 stoji pisano: «Ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na šta ljudsko srce nije pomislilo: to je Bog pripravio onima koji ga ljube.» Ništa, ama baš ništa na ovoj zemlji se po ljepoti ne može ni približno usporediti sa nebom. Ni u kom slučaju ne smijemo propustiti nebo, jer je ono iznimno dragocjeno. Postoji netko tko nam je otvorio vrata neba. To je Isus, Sin Božji! Njemu trebamo zahvaliti zato što nam je nebo danas tako lako dostupno. Sada to ovisi jedino o nama. Jedino onaj koji je zaista kratkovidan poput one trojice iz usporedbe, neće pozitivno odgovoriti pozivu.

Spasenje se ostvaruje jedino kroz Gospodina Isusa

U Djelima Apostolskim 2:21 čitamo jedan jako važan stih: „I tko god prizove ime Gospodnje [= Isus] bit će spašen.“ To je ključna rečenica u Novom Zavjetu. Kada je Pavao bio u zatvoru u Filipima, usmjeravao je razgovor sa stražarom na jednu najvažniju točku za postizanje vječnog života.: „Vjeruj u Gospodina Isusa i spasit ćeš se – ti i tvoj dom“ (Djela Apostola 16:31). Ta je poslanica kratka ali odlučna. Ima snagu promijeniti život. Te se iste noći stražar pokajao i uzvjerovao u Isusa Krista (obratio).

Ima nešto što svakako moramo znati: Isus nas hoće izbaviti s puta koji vodi u propast, u pakao.” U vezi neba i pakla Sveto Pismo kaže da će ljudi tamo biti vječno. Prvo je krasno, a drugo užasno, trećeg mjesta nema! Pet minuta nakon smrti nitko neće moći reći da je smrt kraj našeg postojanja. Isus je naša sudbina. Naše vječno postojanje ovisi od jedne jedine osobe: od Isusa i od naše veze s njim!

Kada sam jednom propovijedao u Poljskoj, posjetio sam nekadašnji koncentracioni logor Aušvic koji se nalazio na jugu Poljske. Logor su tijekom drugog svjetskog rata uspostavili nacisti i u njemu sistematski ubijali ljude. Tamo su se događale grozne stvari. Od 1942. do 1944. g. je tu bilo ugušeno, a zatim i spaljeno više od 1,6 milijuna ljudi, većinom Židova. O ovom logoru smrti je pisano da je to bio ”Pakao Aušvica.” Ja sam o tom nazivu razmišljao dok nas je jedna službenica uvodila u jednu plinsku komoru u kojoj je tijekom drugog svjetskog rata istovremeno umiralo po 600 ljudi. Bilo je nezamislivo užasno. Ali, je li to bio pakao?

Kao skupina posjetitelja mogli smo vidjeti plinsku komoru jer je u siječnju 1945. g. užasu došao kraj. Logor je danas otvoren za posjetitelje i više nitko tamo neće biti mučen i trovan. Plinske komore Aušvica su bile vremenski ograničene. Ali pakao, kako ga Biblija opisuje, je vječan.

U ulaznoj dvorani današnjeg muzeja se moj pogled usmjerio k jednoj slici, koja je prikazivala križ sa Isusovim tijelom. Jedan je zatvorenik urezao svoju nadu u Gospodina jednim čavlom u zidu. I ovaj je umjetnik umro u plinskoj komori. Ali on je poznavao Spasitelja Isusa. On je umro na jednom užasnom mjestu, ali za njega je nebo bilo otvoreno. Paklu, na koga Gospodin Isus Krist u Novom Zavjetu (Mt 7:13; Mt 5:29-30; Mt 18:8) uporno upozorava, nema kraja. Kada se čovjek jednom nađe u njemu ostaje tamo zauvijek. Pakao je, za razliku od Aušvica, vječan.

Nebo je također vječno. To je mjesto na koje nas Bog želi dovesti. Zato nemojte odbacivati pozivnicu da tamo uđete. Dozovite ime Gospodina Isusa i rezervirajte svoje mjesto u nebu! Poslije jedne moje propovijedi me je neka žena sasvim uzbuđeno upitala: ”Je li uopće moguće da čovjek rezervira svoje mjesto u nebu? To pomalo zvuči kao turistička promidžba”. Slažem se s njom. Ali tko nema rezervaciju, neće ni stići do cilja. Ako želite letjeti do Havaja, morate imati važeću kartu. Ista žena me ponovno upitala: ”Da, ali se karta mora platiti?!” - ”Pa da, karta do neba također! Ali ona je toliko skupa da je nitko od nas ne može kupiti. Naš grijeh je smetnja. Bog ne trpi grijeh u svom nebu. Tko želi nakon ovoga života provesti vječnost u nebu kod Gospodina, mora biti prvo oslobođen svoje krivice i svoga grijeha. To oslobođenje se može ostvariti jedino kroz jednu bezgrešnu osobu, a ta osoba je Isus Krist. Jedino je on mogao sve platiti! On je platio svojom krvlju, kroz svoju smrt na križu.”

I što moram učiniti da bih stigao u nebo? Bog nam upućuje svoju pozivnicu na isti način kao i domaćin iz usporedbe. Mnogi stihovi u Svetom Pismu nas uporno pozivaju da se odazovemo Božjem pozivu:

To su jako dirljivi i uporni pozivi. Osjeća se njihova ozbiljnost, odlučnost i hitnost. Najbolja odluka je da na pozivnicu za nebo odgovoriš molitvom koja bi, jednostavnim riječima, mogla glasiti ovako:

«Gospodine Isuse Kriste, ja sam do sada živio kao da Tebe i nema. Sada sam spoznao tko si Ti i zato se kao prvo obraćam Tebi. Ja sada znam da postoji nebo i pakao. Spasi me, molim te, od pakla u koji bi, zbog sve moje krivice (grijeha), a posebno nevjere, došao. Moja je želja da jednom u vječnosti budem s Tobom u nebu. Svjestan sam toga da u nebo ne mogu doći svojim zaslugama, nego samo vjerom u Tebe. Zato što me voliš si i umro na križu za mene, sve moje promašaje na sebe uzeo i za mene platio. Ja ti se za to zahvaljujem. Ti vidiš svu moju krivicu, i onu iz mog djetinjstva. Tebi je svaki pojedinačni grijeh moga života poznat – sve, ono čega sam svjestan, ali i ono što sam davno zaboravio. Ti znaš sve o meni, poznaješ me potpuno. Tebi je poznat svaki otkucaj mog srca, bilo da je to radost ili tuga, bilo briga ili malodušnost. Pred Tobom sam kao otvorena knjiga. Takav kakav jesam, kako sam živio, ne mogu opstati pred Tobom i pred živim Bogom te bi tako propustio priliku za nebo. Zato te molim da oprostiš svu moju krivicu, zbog koje od srca žalim. Ja Te sada prihvaćam kao moga Gospodina. Preuzmi Ti vlast u mome životu. Želim živjeti po tvojoj volji. Pomozi mi da odbacim sve što nije ispravno pred Tobom, i podari mi nove navike, koje će biti na blagoslov. Otvori mi pristup k tvojoj riječi, Bibliji. Pomozi mi da shvatim što mi želiš reći, kako bi u Tvojoj riječi našao novu snagu i radost života. Budi Ti, od sada i zauvijek, moj Gospodin kome rado pripadam i koga hoću slijediti. Pokaži mi, molim Te, put kojim trebam ići. Hvala Ti što si me uslišao. Vjerujem Tvom obećanju da sam ovim obraćanjem postao dijete Božje, koje će s Tobom biti vječno u nebu. Radujem se zbog velikog dobitka, da u svakoj situaciji imam Tebe na mojoj strani. Pomozi mi, molim Te, da nađem ljude koji također posjeduju osobnu vjeru u Tebe i prema Bibliji orijentiranu zajednicu, gdje ću moći redovno slušati Tvoju riječ. Amen.

Prof. dr. t.n. Werner Gitt

Putovanje bez povratka

Putovanje bez povratka

Na zidiću jedne crkve u južnom Tirolu stoje četiri mrtvačke lubanje. Iznad toga visi ploča s natpisom: «Tko je bio bezumnik? Tko mudrac? Tko prosjak? Tko car?» U stvarnosti, ništa više nije vidljivo od careve moći i bogatstva. Lubanja prosjaka leži, možda neposredno, pored careve, ali ništa ne svjedoči o njegovom siromaštvu, o njegovoj poderanoj odjeći i praznom želucu koji krči. Mi smo skloni tome da postavimo drugu ploču sa natpisom: «Kroz smrt postaju svi isti!» U daljnjem tekstu ćemo ispitati da li je tako nešto opravdano.

Marketinškim trikovima se sve pokušava prilagoditi određenoj grupi kupaca. Sve se radi ciljano. Smrt, naprotiv, ne poznaje određenu grupu. Nitko ju ne može izbjeći. Tom činjenicom su se bavili mnogi; filozofi, pjesnici, političari, sportaši, glumci, nepismeni i nobelovci. No, čini se da su se time ipak najintenzivnije bavili Egipćani. Oni su smrti podigli najveće spomenike na svijetu - piramide u Gizehu. Sva ta ljudska nastojanja je njemački pjesnik Emanuel Geibel kratko i točno obuhvatio u jednoj rečenici: «Život jest vječna zagonetka; smrt će ostati vječna zagonetka.». Iz poduljeg niza nastojanja da se objasni smrt, izdvajamo odgovor evolucijskog učenja:

Smrt kroz evolucijski pogled na svijet

Prema evolucijskom načinu razmišljanja smrt zauzima toliko značajno mjesto, da bez nje, sudeći prema toj teoriji, života na zemlji ne bi ni bilo. To je jasno vidljivo iz četiri osnovna pravila evolucijskog učenja o smrti:

1. smrt – potreban preduvjet evolucije: Carl Friedrich v. Weizsaecker je naglasio: «Kada individue ne bi umirale, ne bi bilo ni evolucije niti individua sa drugim osobitostima. Smrt individue je preduvjet evolucije».

2. smrt – izum evolucije: Widmar Tanner, profesor iz Regensburga, kao biolog postavlja opravdano pitanje činjenice postojanja u odnosu na smrt: «Kada i zašto smrt dolazi u naš svijet kada, zapravo, ne bi morala ni postojati?» i odgovara na to: «Proces starenja i dužina života su pojave prilagođavanja koje su se razvile u tijeku evolucije. Izum smrti je znatno ubrzao taj tijek.». Prema Regensburgu, putem programirane smrti uvijek postoji mogućnost isprobavanja nečeg novog.

3. smrt – tvorac života: Koliko se evolucionistički pogled na svijet razlikuje od biblijskog učenja, očito je u evolucionističkom uzdizanju smrti kao tvorca života. U tom kontekstu izjašnjava se i mikrobiolog Reinhard W. Kapplan tvrdeći da: „Ugrađeni proces starenja i umiranja je za individuu, posebno ljudsku, pun bola, ali to je cijena da nas je ona kao vrstu uopće mogla stvoriti.»

4. smrt – apsolutni kraj života: Prema teoriji evolucije život se može obrazložiti samo kao stanje materije u granicama fizike i kemije (Manfred Eigen).

Vidimo da nam evolucija ne može dati zadovoljavajuće obrazloženje o smrti. Kod takve redukcije stvarnosti na isključivo materijalne fenomene ne preostaje mjesta za daljnju egzistenciju života nakon smrti. Čovjek se svodi na biološki stroj, pri čemu se njegov apsolutni kraj izjednačuje umiranjem organizma. U mehanizmu evolucije smrt služi usponu života koji slijedi. Prema tom shvaćanju bi se na vrijednost ljudskog života gledalo samo kao na doprinos u korist evolucije.

Tko nam daje pravi odgovor?

Tko bi nam mogao dati pouzdan odgovor na pitanje koji je smisao smrti i što dolazi nakon nje? Za odgovor na navedena pitanja potreban nam je netko kompetentan, odnosno netko tko ispunjava slijedeća četiri stroga uvjeta, morao bi:

1.) sam proći (kroz) smrt;

2.) se iz smrti vratiti natrag u život;

3.) imati moć nad smrti;

4.) biti apsolutno dostojan povjerenja.

Kada bismo pročešljali svjetsku povijest s namjerom da pronađemo odgovor tko bi mogao ispuniti ta četiri jedinstvena uvjeta, onda nam preostaje samo jedna osoba, a to je Isus Krist:

1.) Bio je razapet na križu i umro je pred vratima Jeruzalema. Njegovi su neprijatelji htjeli biti sigurni da je on uistinu mrtav te su mu kopljem proboli bok iz kojega su potekli «krv i voda» (Ev. Po Ivanu 19,34). To je nekada bio znak da je razapeti zaista mrtav.

2.) On je nagovijestio da će treći dan uskrsnuti od mrtvih, što se i dogodilo. Žene su to jutro na dan uskrsnuća bili prvi očevici na grobu. Anđeo im reče: «On nije ovdje! Uskrsnuo je! (Ev. Po Luki 24,6).

3.) U Novom Zavjetu nalazimo izvješća o tri uskrsnuća iz mrtvih kroz Isusovu punomoć: Lazar u Betaniji (Ev. Po Ivanu 11, 41-45), mladić iz Naina (Ev. Po Luki 7,11-17) i Jairova kćer (Ev. Po Marku 5, 35-43). Inače nitko drugi, osim Isusa, nema punomoć tako jasno zapovjediti smrti.

4.) Samo je jedan, koji je mogao reći: «Ja sam istina» (Ev. Po Ivanu 14,6),hodio zemljom: to je bio Isus. Jedino je On mogao ostati pri svojoj tvrdnji i suočiti se sa svojim neprijateljima, koji su tražili bilo kakav razlog da mu dokažu i najmanju krivnju.

Sad smo stigli na pravu adresu i došli do izvora istine. Istina je od životne važnosti za našu egzistenciju. Tko bi još svoj život htio graditi na zabludi? Znači, postoji jedan sa potrebnim ovlaštenjima koji nam može dati jasan odgovor. Od njega saznajemo što se sa svakim od nas zbiva neposredno nakon smrti. Isus nam u Evanđelju po Luki 16, 19-31 to pojašnjava na primjeru o dva čovjeka koji su upravo umrli. Jedan poznaje Boga, drugi je živio bez njega. Anđeli su Lazara odnijeli u Abrahamovo krilo i na tom mu je mjestu, koje Isus naziva raj (Ev. Po Luki 23,43), bilo dobro. Drugi, jedan bogataš, nalazi se neposredno nakon smrti u paklu i opisuje svoju užasnu situaciju slijedećim riječima: «... jer se strašno mučim u ovom plamenu» (Ev. Po Luki 16,24b). Drugim riječima, smrt, ni u kojem slučaju, ne čini sve istim; štoviše, možemo reći: Ako već u ovom svijetu postoje masivne razlike; s one druge strane smrtnog zida će između njih zjapiti nepremostivi ponor. Zbog čega je to tako? To se treba iscrpno obrazložiti:

Trostruka smrt

Po vrlo jasnom biblijskom svjedočanstvu ovaj svijet i sve što na njemu živi potekao je iz direktnog čina Božjeg stvaranja. Bila je to gotova i u potpunosti dovršena tvorevina: «I vidje Bog da je dobro». Bog je u suštini ljubav i milosrđe te je tako i sve stvorio kroz svoga graditelja (Izreke 8,30), Gospodina Isusa (Ev. Po Ivanu 1,10: poslanica Kološanima 1,16). I u činu stvaranja je ostao vjeran svojoj naravi, blagosti, milosrđu i ljubavi. To je jedna u potpunosti drugačija strategija od one evolucijske, koja je označena patnjom i suzama, okrutnošću i smrti. Tko na Boga gleda kao uzročnika evolucije, tj. podmeće mu takve metode stvaranja, prikazuje njegovo biće i njegovu narav u pogrešnom svijetlu. Slijedom toga možemo zaključiti da je ideja o evoluciji kojom upravlja Bog (tzv. teistička evolucija) u potpunosti neodrživa.

Ali odakle onda potiče smrt, ako nije ni evolucijski faktor niti odgovara Božjoj naravi? Možemo ustanoviti da je smrt sveopća. Svi ljudi umiru; mala djeca kao i starci, ljudi cijenjeni zbog visokog morala kao i lopovi i pljačkaši, vjerni i nevjerni, svi. Za nešto sa tako prodornim učinkom mora isto tako postojati i općeniti uzrok.

Biblija obilježava smrt kao posljedicu ljudskog pada u grijeh. Premda je Bog čovjeka na to upozorio (Postanak 2,17), čovjek je zloupotrijebio povjerenu mu slobodu i zbog toga pao u grijeh. Od tog trenutka je na snagu stupio zakon smrti: «jer je plaća grijeha smrt» (posl. Rimljanima 6,23).Tako je čovjek došao na put smrti, put koji je u grafici označen debelom crnom crtom. Mogli bi je slikovito nazvati i vlakom smrti. Od Adama, koji je odgovoran za to što se smrt uvukla u Božju tvorevinu (1. Posl. Korinćanima 15,22a), pa do danas se cijelo čovječanstvo nalazi u tom strašnom vlaku: «Prema tome, kao što po jednom čovjeku uđe grijeh u svijet a po grijehu smrt, tako smrt prijeđe na sve ljude, jer svi sagriješiše» (Posl. Rimljanima 5,12). To bi značilo da je smrt prije pada u grijeh bila nepoznata u cijelom stvaranju.

Kada Biblija govori o smrti, ni u kojem slučaju ne misli na prestanak postojanja. Biblijska definicija smrti je «biti odvojen od...». Budući da pad u grijeh označava trostruku smrt (vidi grafiku), tako postoji i trostruka odvojenost:

1. Duhovna smrt: U trenutku pada u grijeh čovjek je pao u «duhovnu smrt», znači da je s time bio odvojen od zajedništva s Bogom. U tom stanju se nalaze svi ljudi koji ne vjeruju u svog stvoritelja. Oni sebično određuju način svog života i popuštaju strastima i zavodljivostima grijeha. Žive svoj život kao da Bog i ne postoji. Nemaju osobnu vezu s Isusom Kristom i odbacuju biblijsku poruku. U Božjim su očima duhovno mrtvi, iako tjelesno mogu biti u vrlo dobroj formi.

2. Tjelesna smrt: U daljnjem učinku dolazi do tjelesne smrti: «ta iz zemlje uzet si bio – prah si, u prah ćeš se i vratit» (Postanak 3,19). Zbog pada u grijeh je cijelo stvaranje podložno prolaznosti.

3. Vječna smrt: Posljednja stanica tog vlaka smrti je vječna smrt. Ali tamo ljudska egzistencija neće biti ugašena (Ev. po luki 16,19-31). To je situacija konačne odvojenosti od Boga. Božji gnjev ostaje nad njom, kao što stoji zapisano: «... jer kao što su nepokornošću jednoga čovjeka svi postali grešnici» (posl. Rimljanima 5,18). Isus opisuje to mjesto propasti kao pakao, kao najužasnije prebivalište uopće. Tamo se vatra «ne gasi» (Ev. Po Marku 9,43 & 45) i «gori vječno» (Ev. Po Mateju 25,41), «... ondje će nastati plač i škrgut zuba» (Ev. Po Luki 13,28). To je jedno jezivo mjesto «... gdje njihov crv ne umire i oganj se ne gasi» (Ev. Po Marku 9,48), mjesto «vječne propasti» (2. posl. Solunjanima 1,9).

Kako gleda Bog na naše srljanje u propast?

Bog, zbog svoje neograničene samilosti i svoje ljubavi prema nama, daje Svoga Sina na križ i tako ostvaruje jedinstveno djelo spasenja. Isusove riječi «svršeno je!» označavaju slikovito dovršenje vlaka života. Bog se izjasnio da je njegova volja za nas (npr. 1. posl. Timoteju 2,4), da budemo spašeni od vječnog pakla – ili, slikovito rečeno, da se iskrcamo iz jurećeg vlaka smrti. Pozvani smo da uđemo kroz uska vrata koja vode k nebu (Ev. Po Mateju 7,13a + 14). Prema zapisima iz Biblije se spašavamo jedino kroz Isusa. On je taj jedini put spasenja. Ako uđemo u vlak života, dolazimo na odredište koje se naziva vječni život.

Ta zamjena vlakova se događa kada se obratimo Isusu, priznamo Mu naš stari grešni život, molimo Ga za oprost i prihvatimo Ga kao spasitelja. Kroz to u Božjim očima postajemo novo stvorenje. Oprost, koji je na poklon, može svatko prihvatiti, samo ako to želi. Za to što nam se kroz milost nudi kao poklon, Bog je platio neizmjernu cijenu - žrtvovao je Svog Sina. Tko prihvati Božju ponudu, pravi odlučujući korak, koji mu donosi vječni život (Ev. Po Ivanu 5,24). Ljudima se ta prilika nudi samo u ovozemaljskom životu.

Put k životu

Nakon jednog predavanja jedan je mladić došao na razgovor. Pitao sam ga: «Gdje se nalaziš?» Odgovorio je kratko: «Stojim na željezničkoj stanici!». Prepoznao je nešto bitno, a to je da se vlak smrti mora pod hitno napustiti. Njegovo pitanje je bilo: «Kako se sada popeti u vlak života?» Dopustio je da mu se objasni put i sad se vozi radosno k najboljem cilju.

Bog nije samo Bog gnjeva prema grijehu, nego je također i Bog ljubavi prema grešniku. Ako se danas popnemo u vlak Života, onda smo time rezervirali lijepo mjesto koje se zove nebo. U 1. poslanici Korinćanima 2,9 o nebu stoji zapisano: «Ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije ni pomislilo: to je Bog pripravio onima koji ga ljube.» Bog je nama, kao bićima sa slobodnom voljom, prepustio da se odlučimo kojim putem želimo krenuti: «... pred vas stavljam : život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život dakle biraj...» (Ponovljeni zakon 30,19). Ovdje još jednom postaje jasno da je Božja volja usmjerena na život. Iz grafike možemo jednostavno uočiti:

«Ako si samo jednom rođen (prirodno, tjelesno rođenje), onda umireš dva puta (prvo tjelesna, a onda vječna smrt);

ali ako si dva puta rođen (prirodno, tjelesno rođenje i ponovno rođenje u Kristu), onda umireš samo jednom (tjelesna smrt)!»

Vjera u Božjeg Sina oslobađa od prokletstva osude i donosi sigurnost vječnog života: «Tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima vječni život. On ne dolazi na sud, već je prešao iz (duhovne) smrti u (vječni) život.» (Ev. Po Ivanu 5,24).

Ako razmislimo o dosegu naše odluke vezane uz našu vjeru, onda istovremeno postaje jasno kakve tragične posljedice teorija evolucije i njeno učenje ostavljaju na njezine sljedbenike. Ona prikriva opasnost od vječne smrti i gleda kako ljudi propuštaju ponudu spasenja. Ali, Isus je došao da nas spasi od beskrajnog bezdana i pakla. Obratite se Bogu u molitvi. Na taj način već danas napuštate vlak smrti i penjete se u vlak života. Tu temeljitu promjenu u životu možete početi slijedećom molitvom.

«Gospodine Isuse, shvatio sam svoju fatalnu situaciju. Moj način života se ni u kom slučaju ne slaže s Tvojom Riječi. Sad znam da sjedim u pogrešnom vlaku. Zbog toga sam duboko uzdrman i molim Te usrdno da mi pomogneš. Oprosti mi svu moju krivicu, zbog koje iskreno žalim, i promijeni moj život da mogu čitajući razumjeti Tvoju riječ i prema njoj se ravnati. Uz Tvo- ju pomoć se sad želim popeti u vlak života i zauvijek biti s Tobom. Prihvaćam Te u svoj život. Budi moj Gospodin i daj mi volju i snagu da Te slijedim. Zahvaljujem Ti od sveg srca što si me oslobodio od mojih grijeha i što se smijem nazvati Božjim djetetom. Amen.»

Direktor i Profesor a.D.
Dr.-Inž. Werner Gitt

Čuda Biblije

Čuda Biblije

Čuda nam se u našem znanošću prožetom vremenu na prvi pogled čine nerealna. Osobito je druga polovica prošlog stoljeća donijela veoma značajne spoznaje na području znanosti i tehnike:

Ovih nekoliko primjera mogli bi stvoriti dojam da ljudskim nastojanjima da stvore nešto novo skoro nema granica. Usprkos sveg povjerenja u znanost mnogi naši suvremenici imaju problema s Biblijom. Oni prigovaraju da u «Knjizi nad knjigama» stoje mnoge stvari koje se ne mogu znanstveno razumjeti, kao npr.:

Suočeni smo sa fenomenom biblijskih čuda i postavljamo pitanje jesu li ona za čovjeka 21. stoljeća prihvatljiva. U prvom koraku dajemo ponajprije privremenu definiciju (D1) za čuda:

D1: Čudo nas dovodi u položaj divljenja zato što se pojavljuje neočekivano i nepredvidivo, te se time suprotstavlja našem normalnom zapažanju.

Ako su čuda neočekivana, što je onda to što očekujemo?

Ovo nam pitanje pomaže da jasno povučemo crtu između čuda (neočekivanog) i očekivanog. Svi se događaji u našem svijetu odvijaju u okviru čvrsto određenih zakonitosti. Ta nepromjenjiva događanja nazivamo prirodnim zakonima. Po svemu što nam je poznato, prirodni su zakoni konstantni – nepromjenjivi su od njihovog postavljanja u činu stvaranja. Nude nam slobodan prostor za najrazličitije tehničke izume i isključuju mnoge postupke koji su samo produkt naše mašte i kao takvi nerealni.

Divljenje nad prirodnim zakonima

Imamo li dovoljno prostora za divljenje djelotvornosti prirodnih zakona? Djeluju moćno! Kada sam prije kratkog vremena bio u hamburškoj luci, mogao sam promatrati kako se jedan brod lagano pokreće u lučkim vodama. Razmišljajući o tome, sjetio sam se jednog prirodnog zakona koji je poznat još od Arhimeda (285-212 pr. Kr.): «Predmet koji plovi potiskuje točno toliko tekućine koliko je i sam težak.»

Jesmo li uopće svjesni toga kakva su to veličanstvena zbivanja? Ako se npr. na brod ukrca štakor, onda brod u istom trenutku pokazuje reakciju i ponire u lučku vodu tako da dodatno potisnuta količina vode odgovara točno težini štakora. Kada bi htjeli proračunati tu novu dubinu poniranja, uopće nam ne bi bilo moguće. Nepoznat nam je točni oblik broda, na nekim mjestima je otpala boja i možda dio propelera viri iz vode.Svi bi se ti aspekti morali uzeti u obzir zato što ulaze u proračun. U stvarnosti se to događa trenutno i to vrlo točno. Tko daje naredbu molekulama da ustupe mjesto da bi brod uronio točno toliko duboko koliko štakor teži?

Ovaj prirodni zakon ne važi samo za taj brod u hamburškoj luci nego i za sve brodove na svijetu. Vrijedi za plastičnu patku u kadi, ali i za pravu patku na jezeru ili rijeci. Nitko ne bi mogao proračunati dubinu uranjanja patke zato što se oblik i struktura perja ne mogu proračunati. Tko je nadležan za to da se uvjeti za taj tako jednostavno formulirani prirodni zakon s tako kompliciranim posljedicama stalno iznova proračunavaju, i s time se u svako vrijeme i na svakom mjestu ispunjava? Pa tu mora biti netko tko to proračunava i onda na osnovu toga sve tako izvodi!

Tko je nadležan za održavanje prirodnih zakona?

I zaista je netko tu tko je nadležan za održavanje prirodnih zakona. O njemu čitamo u Bibliji, u poslanici Kološanima 1,17: «Jer je sve u njemu.» Taj koji održava svijet jest i onaj kroz koga je sve i stvoreno: «jer je u njemu sve stvoreno – sve na nebu i na zemlji; vidljivo i nevidljivo, ... sve je stvoreno po njemu i za njega» (Poslanica Kološanima 1,16).Taj jedan, tvorac svega, onaj je koji sve održava; to je Gospodin Isus Krist! Mogli bismo reći i ovako: Isus ima vrhovnu vlast nad svim stvarima od mikrokozmosa do makrokozmosa.

Sam je čin stvaranja događaj koji se nije odvijao pomoću prirodnih zakona. Stvoritelj je svojom moći, svojom riječju, svojom silom i mudrosti sve oblikovao. Za to mu nisu bili potrebni prirodni zakoni. Prema tome, prirodni zakoni nisu uzrok nego tek rezultat stvaranja. Nakon završetka stvaranja prirodni su zakoni «stavljeni u pogon», tako da se sve odvija po njima. Isus je jamac za to da se to u svako doba i na svakom mjestu tako i događa. Za to mu nije potrebno ni računalo niti bilo kakvo pomoćno sredstvo. Njegova je svemoćna riječ dovoljna. U pismu Hebrejima, poglavlje 1,3 piše stoga o njemu: «... koji svemir uzdržava svojom silnom riječi..» To se Isusovo djelo održavanja iz znanstvenog pogleda izražava prirodnim zakonima. Prirodni zakoni u njihovoj cjelokupnosti stvaraju jedan čvrsti okvir u kojem se odvijaju sva zbivanja na ovom svijetu.

Gdje ima tu još mjesta za čuda?

Prirodni zakoni u praksi imaju djelotvornost kao što to ima «vrhovni sud» koji odlučuje je li neki proces u našem svijetu dozvoljen ili ne. Većinu složenih tijekova u onom što je stvoreno i gdje nije povrijeđen niti jedan prirodni zakon (npr. način na koji funkcionira mozak, razvoj embrija) mi ljudi doduše ne možemo oponašati i ostaje nam samo da se divimo. Zato što se pojavljuju očekivano ne ubrajamo u čuda ni najsloženije niti nerazumljive stvari na svijetu. Nakon ovog prosuđivanja možemo u odnosu na D1 dati preciznu definiciju čuda D2:

D2: Čuda su takvi događaji u prostoru i vremenu koji se odvijaju izvan okvira naših prirodnih zakona.

Mi ljudi ne možemo ništa učiniti što bi prirodne zakone stavilo izvan snage. Stoga su za ljude čuda neizvodiva. Biblija nam daje brojne izvještaje o situacijama u kojima su Bog ili Isus činili čuda, kao npr.:

Napomena: Ako ljudi povremeno ipak mogu činiti stvari koje leže izvan granica prirodnih zakona, onda to čine u ime drugih sila. Ili

Mogu li se Biblijom posvjedočena čuda objasniti prirodnim zakonima?

Bog može djelovati u okviru prirodnih zakona, no ipak se to većinom zbiva izvan njih. U Jakovljevoj poslanici nalazimo izvještaj o proroku Iliji čija je molitva spriječila da kiša padne 3 ½ godine i nakon njegove druge molitve počela odmah padati. Bog je djelovao i dao da se ispuni njegova volja. Ipak tu niti jedan meteorolog ne bi vidio povredu prirodnih zakona.

Svi su biblijski tekstovi u doba prosvjećenosti podrobno ispitani. Mogu li se svi ti događaji objasniti na prirodan način.Čuda izvan prirodnih zakona odbačena su kao nemoguća, a s tim i odgovarajući biblijski izvještaji lakoumno odbačeni kao neistiniti.

Događaji se iz Biblije u većini slučajeva uopće ne mogu razumjeti u okviru prirodnih zakona. Bog postupa suvereno i on je njihov zakonodavac, s time nije njima podložan. On u svojim postupcima ne podliježe nikakvom ograničenju, jer «Bogu ništa nije nemoguće» (Ev. Po Luki 1,37). Njegova se volja ispunjava.

Stvaranje,kao što je opisano u Knjizi postanka 1 čudo je o kojem Biblija izvještava. Bog stvara u razdoblju od šest dana po svojim idejama i svom planu predivan kozmos i sav život na zemlji.

Utjelovljenje Božjeg Sina neobično je čudo i ujedno božanska tajna: Djevica Marija je začela po Duhu svetom. Isus dolazi na taj način u naš svijet, a istodobno je i Božji Sin i čovječji sin. On svojom smrti na križu plaća za našu krivicu i time postaje naša garancija za vječni život.

Isusovo uskrsnuće je jedan daljnji, jako obilježavajući događaj koji se ne može objasniti nikakvim prirodnim zakonitostima. Svaki pokušaj objasniti ovo biološki ili medicinski promašuje ono što je bitno. Uskrsnuće jest i ostaje Božje djelo koje se dogodilo izvan djelovanja prirodnih zakona.

Zašto je Isus činio čuda?

Isusova čuda su nerazdvojno povezana s njegovim naviještanjem. On nije došao s neba i u putovnici imao bilješku «Božji Sin», nego je to dokazao govorom i djelima. Njegov autoritet stvoritelja, spasitelja i vječnog kralja bio je potkrijepljen čudima i znakovima koja su ga pratila. Oni su sastavni dio njegove misije i učenja.

Nakon sveg izloženog možemo božanski učinjena čuda još preciznije sažeti u definiciji D3:

D3: Čuda su neobična i divljenja dostojna djela i događaji koje čini Bog Otac ili njegov Sin Isus Krist, pri čemu se većina zbivanja odvija izvan djelovanja prirodnih zakonitosti.

Za razliku od demonskog djelovanja Božja čuda služe:

Čudo vjere

U najveća čuda našeg vremena ubrajamo ona kada ljudi slijede Isusov poziv i tako nalaze vječni život. Pri tome se ne moraju prevladati prirodni zakoni, nego stari način razmišljanja zamijeniti novim. U Djelima je Apostolskim 16,23-34 je na primjeru čuvara tamnice opisana promjena udaljenosti od Boga k vjeri u njega. Na pitanje «što mi treba činiti da se spasim?» odgovoriše mu Pavao i Sila: «vjeruj u Gospodina Isusa ... pa ćeš biti spašen ti i tvoj dom»

Zašto Pavao ne kaže: «Vjeruj u Boga!»? Na to bi mu čuvar tamnice sa sigurnošću odgovorio: «Ovdje u Grčkoj imamo dovoljno bogova – Zeus, Kronos, Reha, Posejdon, Hader, Apol, Artemis i Hermes.» Ali Pavao spominje Isusa, razapetog i uskrslog. Samo u Njemu imamo spas i vječni život. Na pitanje čuvara tamnice o spasenju postojao je samo jedan jedini odgovor – on je glasio onda kao i danas: «Isus!» Taj čovjek je to razumio i prihvatio Isusa kao osobnog spasitelja.

Vrijedno je spomenuti i koliko dugo je taj čovjek trebao da donese odluku. U ponoć je po prvi put čuo za put spasenja. Sa sigurnošću su Pavao i Sila iscrpnije vodili razgovor s njim, ali ako uzmemo da je to trajalo i nekoliko sati, sve se to dogodilo u jednom danu. To za neke čitatelje koji su danas po prvi put čuli za Evanđelje može biti ohrabrujuće . Za obraćenje nije potrebno najprije čuti 23 ili 168 propovijedi. Snaga Evanđelja je trenutno djelotvorna. Za «Čudo vjere» nije potrebno prevladati prirodne zakone. Ali tu se nalaze skoro uvijek teško savladivi zidovi naše volje koje treba preskočiti.

Djelovanje na dotičnu osobu koja povjeruje premašuje sve ono što možemo shvatiti i sebi predstaviti. Ona dospijeva s puta propasti na put spasenja i tog dana postaje građanin neba: «A naša je domovina na nebesima...» (Poslanica Filipljanima 3,20). Prema tome je vidljivo: Osobno uzvjerovati u Isusa Krista, odnosno obratiti se, najveća je stvar koja nam se u životu uopće može dogoditi. Odlučite se još danas za život s Isusom Kristom! Slijedećom molitvom se možete predati spasonosnoj vjeri i osigurati mjesto u nebu:

«Gospodine Isuse Kriste, ja želim isto jednom dospjeti u nebesko kraljevstvo. Očisti me prvenstveno od ponosa i ostalih grijeha mog života. Ja vjerujem da si Ti Bog i da si za nas ljude u tijelu došao na ovu zemlju. Ja vjerujem da si Ti umro za mene i da si uskrsnuo. Ti si moj spasitelj. Povjeravam se Tebi i prihvaćam Tebe u svoj život. Molim Te, dođi u moje srce, budi gospodar u mom životu i vodi me sigurno cilju. Amen!»

Direktor i profesor a.D.
Dr.-Ing. Werner Gitt

Tko je stvoritelj?

Tko je stvoritelj?

Svijet koji promatramo

Pogled u svijet živih bića nam pokazuje osmišljene koncepte na visokom stupnju razvoja: Sisavac Kit tako je opremljen da može roniti 3000 metara, a da kod izronjavanja ne umre od ronilačke bolesti. Djetlić može lupati snažnim udarcima u drvo, ali neće dobiti potres mozga.

Sam život u većini slučajeva ovisi o potpunoj funkciji organa (npr. srce, jetra, bubreg). Organi u razvoju ili napola razvijeni organi su bezvrijedni. Tko se ovdje poistovjećuje sa Darvinovim mislima mora znati slijedeće: Evolucija ne nudi odgovor što će biti sa organom kasnije, tijekom razvoja.

Mnoge ptice selice posjeduju autopilot koji ih, bez obzira na vremenske prilike i doba dana, sigurno dovodi do cilja. Troprsti zlatar leti sa Aljaske na Havaje da tamo prezimi. Potrebna energija od 70 grama masti za let od 4500 km jako je precizno izračunata, a 6,8 grama rezerve je predviđeno za slučaj vjetra iz suprotnog smjera.

Indijska lađica (Nautilus pompilius) živi na vanjskom rubu namotane vapnene ljuske, čiji je nutarnji prostor podijeljen u komore. One se, ovisno o trenutačnoj dubini ronjenja, pune plinom, tako da je uvijek ostvareno stanje lebdenja. Naše moderne podmornice u usporedbi s tim izgledaju nezgrapno i nespretno. Te se životinje obično nalaze na dubini od oko 400 metara, a po noći se dižu čak i na dubinu od 100 metara.

Nekoliko mikroskopski malih bakterija imaju ugrađene elektromotore na protonski pogon, koji im omogućuju da se kreću naprijed i nazad. Na tako nezamislivo malom prostoru, od doslovno samo šest milijarditih dijelova kubičnog milimetra, Koli bakterija raspolaže sa čak šest takvih motora, svojom elektranom za proizvodnju struje, kompjuterskim sustavom i znatnim broj kemijskih tvornica.

Živa stanica je za desetke potencija kompliciranija i genijalnije oblikovana od svih strojeva koje je ljudska ruka napravila. U njoj se istovremeno odvijaju tisuće reguliranih i vremenski usklađenih kemijskih procesa.

U DNK-molekulama žive stanice nalazimo najveću poznatu gustoću informacije na jednom prostoru. Koliko bi se knjiga džepnog formata s takvom tehnikom pohrane podataka moglo smjestiti na prostor veličine vrha igle, kada bi se on sastojao samo od DNK-materijala? To bi bilo 15 bilijuna primjeraka! Naslagane jedna na drugu dosegle bi visinu od 200 milijuna kilometara što odgovara udaljenosti zemlja-mjesec (= 384 000 km) više od 500 puta.

U našem svemiru se nalazi otprilike 1025 zvijezda (= jedinica sa 25 nula). Nijedan ljudski život ne bi bio dovoljan da ih se izbroji. Kada bi za brojanje koristili jedno jako brzo računalo, koje u sekundi vrši deset milijardi računskih operacija, trebao bi za to 30 milijuna godina.

Osvrćući se na samo tih nekoliko primjera, svakom se čovjeku koji uključi zdravi razum postavlja pitanje o podrijetlu svih tih genijalnih koncepata (planova). Evolucija, koju zastupaju mnogi suvremenici, nije prikladan odgovor zato što ona sve svodi isključivo na područje materije - također i neizmjerne informacije u stanicama, dušu i svijest. Prirodni zakoni informacije kažu da informacija nije nešto materijalno, i zato je ona uvijek ovisna o inteligentnom izvoru, znači o tvorcu koji ima volju. U djelima stvaranja se odražava upravo takva silna i moćna Inteligencija i mudrost . Zbog djela stvaranja se nameće zaključak o postojanju jednog kreativnog stvoritelja. Postavlja se pitanje:

Gdje možemo naći pouzdan odgovor?

U okviru prirodne znanosti je stvarnost prostora i vremena koje nas okružuje moguće ispitati samo različitim metodama mjerenja i prosuđivanja. Samo ono «što» je stvoreno se može obrađivati, ali ne i «otkuda» potiče. Odgovor na ovo drugo pitanje leži izvan svih ljudskih napora i može ga dati samo sam stvoritelj.

Ali gdje se objavio stvoritelj? U Bibliji, kuranu ili u nekoj drugoj povijesnoj knjizi? Te mnoge religije ne mogu biti sve istinite upravo zato što su proturječne. Ili su sve pogrešne ili samo jedna može biti istinita. Važno mjerilo za ispitivanje istinitosti su ispunjena proročanstva. Biblija je jedina knjiga u kojoj su dokazano ispunjena 3268 proročanstva. Takvu vjerodostojnost ne posjeduje niti jedna druga knjiga na svijetu.

Biblija se ističe kao jedinstvena u usporedbi sa svim što je ikad napisano. Zato smatram da je Biblija, Božja riječ, upućena nama ljudima. Biblija nam već u prvom stihu daje odgovor na pitanje o stvoritelju: «U početku stvori Bog nebo i zemlju.» To jako dobro odgovara gore navedenom zahtjevu o dokazu nekog inteligentnog izvora.

Tko je taj stvoritelj?

Bog je postojao prije svega. On je djelovao još prije nego što su postojali prostor, vrijeme i materija. Kada se ta prva rečenica promatra zasebno, stječe se dojam kako je Bog otac jedini stvoritelj. Presudna uputa, da on nije jedini koji je stvarao, proizlazi već iz samog izvješća o stvaranju: I reče Bog: «Načinimo čovjeka» (Postanak 1,26). I Duh Sveti je učestvovao u tome, a njegovo sudjelovanje se može zaključiti iz drugog stiha izvješća o stvaranju: «... i Duh Božji lebdio je nad vodama.» Biblija nam ne kazuje sve odjednom; ona nas često informira korak po korak. U Novom Zavjetu se pitanje «Tko?» točnije obrazlaže. Tako je po prvoj poslanici Korinćanima 8,6 Isus Krist značajno uključen u djelo stvaranja: «mi nemamo nego jednoga Boga, Oca, od koga sve dolazi i za koga postojimo, i jednoga Gospodina, Isusa Krista, po komu postoji sve i po komu postojimo također i mi.»

Hebrejska riječ «Elohim» u knjizi postanka 1,1 predstavlja množinu za Boga Stvoritelja. Djelo svaranja si možemo slikovito predočiti na jednom svakodnevnom događaju: Mi se, kao obitelj vozimo autom k prijateljima. Kada se približava vrijeme povratka, onda ja, kao otac obitelji, kažem: «Hajde da sada idemo kući.» Iako ja ovdje govorim u množini, to ipak znači: Samo jedno će sjediti za volanom i zaista voziti. Ostatak obitelji isto sjedi u autu, znači vozi se, premda samo vozač pokreće volan i stišće papučice.

Kroz ovu jednostavnu sliku možemo steći predodžbu koju nam Biblija daje o izvršitelju stvaranja. Bog je kroz Isusa Krista stvorio svijet. To je u poslanici Hebrejima 1,2 jasno formulirano. Početak Evanđelja po Ivanu također jasno dokazuje da sve što postoji ima uporište u Isusu: «Sve je po njoj (= kroz riječ = kroz Isusa) postalo i ništa što je postalo nije bez nje postalo» (Evanđelje po Ivanu 1,3).

Isus Krist je Stvoritelj

O Isusovoj uključenosti u stvaranje čitamo dalje u poslanici Kološanima 1,16-17: «jer je u njemu (= u Isusu Kristu) sve stvoreno – sve na nebu i na zemlji; vidljivo i nevidljivo, bilo prijestolja, bilo gospodstva, bilo poglavarstva, bilo vlasti; sve je stvoreno po njemu i za njega. On je prije svega, i sve se u njemu drži u redu.» U vidljivom, materijalnom svijetu ne postoji ništa što nije stvoreno kroz Isusa. Ovo se odnosi i na ogromni svemir sa nebrojenim milijunima galaksija kao i najsitniji detalji procesa rada žive stanice ili strukturna građa atoma. Isus nije samo začetnik cjelokupnog mikro- i makrokozmosa; on ima i najvišu vlast.

Povrh toga je također i ono za nas nevidljivo napravljeno kroz Isusa. On je oživio nebo sa nebrojenim stvorenjima, koje Biblija naziva anđelima. Kao što je sve u Božjem stvaranju raznoliko a ujedno uređeno, tako se to odnosi i na nevidljivi svijet, kako pokazuju i izrazi prijestolja, gospodstva, poglavarstva i sile.

Isus nije samo stvoritelj, nego i onaj koji taj svijet održava. Sve ima svoje postojanje u njemu. Svijet nije nakon njegovog stvaranja bio prepušten samom sebi, nego ga On, kroz svoju riječ koja je puna snage, nosi i održava. Tako se mi ne trebamo plašiti neke svemirske katastrofe kroz sudar zvijezda ili izgorjevanja i ohlađenja sunca. Isus će održati svijet do njegovog ponovnog dolaska.

Čovjek nije proizvod igre na sreću, kao što kaže nobelovac Jaques Monod, nego smo mi ciljano stovreni sa točnom odredbom – k Isusu! Bez tog cilja je naš život promašen.

Isusovo stvaralačko djelo u Starom Zavjetu

Prije svega ćemo citirati dva teksta iz Staroga Zavjeta. Jedan stoji u Psalmu 45,7-8: «Prijestolje je tvoje, Bože, u vijeke vjekova, i pravedno žezlo – žezlo je tvog kraljevstva! ... stoga Jahve, Bog tvoj, tebe pomaza uljem radosti kao nikog od tvojih drugova.» Drugi tekst nalazimo u Psalmu 102,25-26: «Bože moj, nemoj me uzeti u sredini dana mojih! U početku utemelji zemlju, i nebo je djelo ruku tvojih.» Prvi dojam kod čitanja ovog teksta je da se ovdje radi o Bogu Ocu kao stvoritelju. Možda nas iznenađuje da se oba teksta citiraju u Novom Zavjetu u poslanici Hebrejima 1,8-10 i upotrebljavaju za Isusa: «za Sina naprotiv veli: «Prijestolje tvoje, Bože, postoji vječno», i: «Žezlo je pravde žezlo tvoga kraljevskog dostojanstva. Ljubio si pravednost a mrzio bezakonje, zato te Bog, tvoj Bog, pomazao uljem radosti mimo tvoje drugove.» I još: «Ti si, Gospodine, u početku udario temelje zemlje, a nebesa su djelo ruku tvojih.»

Kako je stvoritelj napravio svoja djela?

Ako pitamo kako je izvršeno stvaranje, onda nam Biblija otkriva stvoriteljeve metode:

Ti faktori su bili djelotvorni u okviru šest dana stvaranja. Oni ne podliježu zbivanjima po prirodnim zakonima i stoga su razumljivi samo kroz vjeru. Današnji zakoni prirode uređuju tokove u našem svijetu, ali oni nisu uzrok, nego tek rezultat stvaranja.

Što nam je dano u Isusu Kristu?

On je temelj na kojem možemo graditi naš život. Jedna Banka, koja daje kredite za gradnju propagira sljedećom reklamnom rečenicom: «Na ovom kamenju možete graditi. Mi za Isusa zaista možemo reći: «Na ovom temeljnom kamenu možete zidati» U Isusu ima sve svoj razlog: stvaranje, Biblija, vjera, spas, mir, nada, put k Ocu, cilj života.

Krist je nepomična čvrsta stijena (1. Poslanica Korinćanima 10,4), na kojoj se svi ljudskim umom smišljeni sistemi ruše. Kad Bog kaže: «Uništit ću mudrost mudrih» (1. Poslanica Korinćanima 1,19), onda se to događa na stijeni Isusu. Raznim ideologijama, ateizmu i principima evolucije je ovdje kraj i raspadaju se. Također će se i svi oni koji tog «dizajnera», «stvoritelja» i «spasitelja» tako žestoko odbacuju morati tom Gospodinu u konačnici pokloniti (Poslanica Filipljanima 2,10).

Zašto je teorija evolucije tako opasna?

Ona ne samo da nam predočava pogrešan pogled na svijet, nego nas i dovodi u beznadno i očajno stanje, kao što ga je njemački pisac Jean Paul (1763-1825) u svom romanu «Siebenkaes» zgodno opisao: «Nema Boga ... ukočeno nijemo ništa! Hladna vječna nužda! Suludi slučaj... Kako je svatko tako sam u mrtvačkoj grobnici svemira!»

Evolucija tvrdi da može objasniti svijet bez stvoritelja. To je istovjetno ateističkom zavođenju ljudi. Po Isusovom svjedočenju sa ateističkim stavom završavamo u paklu: «tko ne bude vjerovao, osudit će se.» (Evanđelje po Marku 16,16). Neki pokušavaju objasniti evoluciju kao metodu koju Bog primjenjuje. Ali da je Bog stvarao kroz evoluciju onda:

Te izjave dokazuju, da takozvana «teistička evolucija» dovodi temeljne postavke Biblije u pitanje i time je odbacuje. Zato nam samo preostaje da tu pogrešnu ideju odlučno odbacimo.

Misao od koje zastaje dah

Upoznali smo Isusa kao stvoritelja svega što postoji. On postoji oduvijek i kralj je nebeskog kraljevstva. Dana mu je sva vlast, nebeska i zemaljska (Evanđelje po Mateju 28,18). Čovjek na golgotskom križu i stvoritelj ovoga svijeta i života na zemlji je jedna te ista osoba! Od ove činjenice naprosto zastaje dah! On se radi bezgranične ljubavi prema nama dao razapeti i nije se branio, da bi se za nas mogla otvoriti vrata neba. Tko to odbacuje, gubi sve: «kako ćemo izbjeći mi kazni ako zanemarimo takvo i toliko spasenje?» (Poslanica Hebrejima 2,3). Tko ga prihvati kao svog spasitelja, dobiva sve: «tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima vječni život. ... već je prešao iz smrti u život.» (Evanđelje po Ivanu 5,24).

Molite Gospodina Isusa za oproštenje svih vaših grijeha, da bi mogli opstati na Božjem sudu i prihvatite ga kao vašeg osobnog stvoritelja i spasitelja i slijedite ga.

Direktor i profesor a. D.
Dr.-inž. Werner Gitt

144-16-Der-Gottesbeweis-durch-die-Liebe-Kroatisch-L.pdf
126-16-Wunder-Kroatisch-L.pdf